No man's land

Pamtim...

Jedina — Autor forbidden | 18 Dec, 2009 @ 00:22

Pa da,

kada su pričali nisam slušao,
kada su sanjali nisam mario,
kada su patili ja sam se pravio
a ipak za njom sam žalio.

Kada su šetali, ja sam već ljubio,
kada su ljubili ja sam već voleo,
kada su bili ostavljeni ja već preboleo,
i na kraju joj nisam odoleo.

Danas imaju svoje krošnje,
svoju malu veliku sreću,
svoje ljubljene i svoje dane,
dok ja i dalje
u njihovim danima tražim mane.

Danas ljubim neke nebitne,
potpuno prazne i strane,
i za njenim očima patim,
i sanjam njene mane.

Komentari

  1. dok ne izgubimo ne znamo šta imamo... nažalost.
    ali svaka bol prodje...
    srećom.
    Prijatno!

    Autor domacica — 18 Dec 2009, 11:17

  2. Задњи стих је...ма одушевио си ме овом песмом...
    Не знам твоју причу, али мислим да увек има наде...можда се појави нека чије ћеш мане још више волети :)

    Autor mesecina — 18 Dec 2009, 12:14

  3. @domacica
    Hvala

    @mesecina
    Već volim mane jedne male :)

    Autor forbidden — 18 Dec 2009, 12:25


Dodaj komentar

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me